One nisu žene u prestižnim individualnim sportovima

One nisu žene u prestižnim individualnim sportovima. Ne nose bijele suknjice i nakon osvojenog turnira ne dobijaju godišnji budžet općine u Bosni i Hercegovini.

Nisu ni dio kolektivnih opšteprihvaćenih sportskih disciplina, košarke, odbojke, eventualno rukometa, na koje djevojčice uglavnom usmjeravaju sportski pedagozi tokom redovnog obrazovanja.

Izabrale su fudbal, ili je on izabrao njih, a tamo gdje patrijarhat caruje jasno je bilo da ih njihova lopta neće odvesti do svjetla pozornice, nacionalnog ponosa, iščekivanja njihovih rezultata s nestrpljenjem.

Nećemo ih vidjeti u reklamama velikih oglašivača, nećemo znati detalje njihovih navika, emotivnih izbora ili načina na koji provode slobodno vrijeme. Njihove fotografije nisu one koje popunjavaju Instagram, a stižu s plaža Maldiva ili nekih drugih egzotičnih destinacija.

Ne bodre ih roditelji, barem ne uvijek i ne u početku, jer nisu budući Đoković ili Džeko.

Ali kada ih upoznamo, i na život i na sport gledaćemo drugačije, te postati više svjesni/e da nemamo jednake mogućnosti niti polazimo s jednakih pozicija. Njihove pojedinačne priče nisu romansirane biografije nego najčešće težak put s margine. Fudbal u slučaju sarajevskih igračica nije samo sport. On je nerijetko utočište, bijeg od svakodnevice, poroka, lošeg društva, neadekvatnog porodičnog okruženja ili siromaštva u najkraćem.

Mogućnost kolektivne igre, sigurnog okruženja i razumijevanja važnija je od formalnih rezultata, koji uprkos preprekama neće izostati.

Fudbalski teren postao je prostor ne samo sportske već njihove kompletne lične realizacije, parče vlastite slobode.

Danas ih sve manje pitaju „zašto fudbal“, i to je još jedna u nizu izvojevanih pobjeda na putu koji su započele.